Ma znate šta, meni više dopizdilo čitanje dosadnih Zolinih vijesti iz inostranstva, stalno neki šuplji utisci sa ulica i pločnika Pariza ko da je sad Francuska stvarno neka tuđa zemlja... sve će to jednog dana ionako biti naše.
`Oću i ja da dodam nešto za Crnu hroniku...
Riješio prošli vikend da krenem preko Save (ma ne, nije Kovačević, nego rijeka što izvire podno Kranjske Gore), povedem starije mladunče, kao treba da ispoštujem svoju ulogu u procesu separacije djeteta od majke, da ga povedem na put odrastanja i sazrijevanja, da ga uvučem u manju avanturu, daleko od majčinog zagrljaja i sigurnosti, jerbo tata je tu zato da od njega napravi heroja i malog deliju...
Sa druge strane rijeke još uvijek zadah rata, srušene i spaljene kuće, odmičemo civilizaciji, sa radia muzika 357, numera "Idem na selo" (u nastavku:"to volim, tamo ću lakše da te prebolim...")... naravno, lažem, serem, kenjam, ne bi bilo prvi put, nastojim da u potpunosti dočaram kulturni duh okruženja u kojem se nalazim i do daske puštam Šabana Šaulića i odma krenem da svlačim nametnuti mentalitet sjevernijeg naroda tako što upadam u prvi saobraćajni prekršaj i spuštam staklo a lakat izbacujem na promaju, gasim klimu da se još više oznojim ne bi li što više ličio na istočne balkanske divljake (nisam mislio tebe Zolaću)... Džaba, ne vrijedi, provaljen sam, sjeba me registarska tablica...
Sutradan, kažu, ajde i ti s nama... Ja se nešto uznemirio, nisam nikad učestovao, ovo mi je prvi put, jebiga, mora da se jede. Kače životinju, izvode je...
"Daj sikiru!", ja dodam... Okrećem glavu, čuje se tupi udarac, životinja se ušuti, pogledam trese noge.
"Daj nož!", ja dodam... Gledam. Ništa. Gledam. Ništa. Gotovo. Nož, žica, na ražnju prasica...
Kroz glavu mi prolete slike punih hladnjača iz mesara, vidim finu damu kako bez trunke savjesti kupuje svinjeći odrezak, kontam na ovom mjestu bi se ispovraćala.
Okrećem glavu, gledam malog, sve to gleda. Sine, skloni se, šta radiš tu, šta si vidjeo, sve sam vidjeo, aj` mi molim te objasni šta si vidio, ponovi on sve ono čemu sam maločas bio svjedok... Pa jesi dobro sine, gledam kako sad da mu objasnim šta se desilo, već krenem da fantaziram biće traume, dijete sjebano za čitav život, ima ovo da ostavi neviđene psihičke posljedice...
"Tata, a kad će prase da bude pečeno da mogu da jedem???"
