Block Out

ogledalce wrote:hej hej hej hej gutlja gutlja gutlja jeeeeeeee
hej hej hej hej gutlja gutlja gutlja jeee

gutlja jeeeeeeeeeee
gutlja jeeeeeeee

hej hej hej hej gutlja gutlja gutlja jeee

Vaš lirički doprinos ne sadrži reči čija je upotreba obavezna. Molim Vas da ispoštujete pravila ovog potforuma. U protivnom će biti primenjene odgovarajuće disciplinske mere. Hvala na razumevanju.

sta je bilo bakfark-e, brate?

Kroz moje mrtve oci
vjetar pronosi smrt,
ali me ona ponovo
prokleto zaobilazi.

I ne razumijem vrijeme
koje me trpi i trosi
i koje svojim, blistavim prstima
kida moje prljavo meso.

I ne razumijem vazduh
koji se blati i smrdi,
prolazeci kroz oronulo deblo,
trulih korijena.

Probijam kroz svjetlost jedam pogled
i pruzam ruku ka nicemu,
ali dohvacam to nista
i nastavljam da postojim...
...bez razloga i zelje.

Buka koju cujem nema smisla.
Samo niz beznacajnih glasova;
vise se i ne trudim da razumijem
ono sto vec odavno znam.

I sta mogu jos da cujem?
Toliko puta prozvakanu laz
sto u meni budi vec odavno mrtvu
nadu u bolje nadolazece jutro.

Ni glas se vise ne cuje!
Ambis prozet krikom samoce...
Trenutak srece kaznjen vjecnom tamom.
Hvala jos jednom za veliko nista!

Kako smrdi tudja radost.
Ko mi je kriv sto sam pesimista?
Prvi i jedini osumljiceni
za smrtni grijeh koji ne postoji.

Mogu na glas da se smijem,
da glumim zadovoljnog slugu, poniznog,
ali otrov koji mi jede utrobu
vec pise poslednju stranicu moje tragedije.

To jutro...
Vrane su grakale
na sivo nebo iznad
sivog asfalta -
Noć ranije..
Teške riječi su padale
Ljute psovke
zajedljiva riječ prokleta...

Kad sunce je zašlo
nastupila je tišina
s prvim zvijezdama
u mrak se zavila riječ
bolna, otrovna, oštra
da vazda prokleta bila
u napeti, glumljeni sklad
novo sjeme razdora ubacila...

iako dijeli nas manje od metra
ponos je digao zid
stoput širi od kilometra...
Oblijepljen srama stiroporom
zvučnom i toplinskom izolacijom
pa zaguši sve isprike
ohladi posljednje topline zrake...
...sada već ugaslog srca...
Izumiru tigroci, mi slavimo naše razlike....

Koliko dugo možemo piljiti
u plavocrvenosmeđe ništa
bez pogleda,riječi, samo šutiti
...izumiru tigrovi, ovo je naša fešta...

Fešta - Proslava neslaganja i muka
srdžba bijes i povišeni glas
muzikalnost urlanja umirujućeg zvuka
glupost kida nit između nas

Upali smo već u krug začarani
vrte se mjesec i sunce
rađaju se i umiru dani

Puštamo da nas razderu gluposti
a negdje tamo izumiru tigrovi...
Puštamo i gradimo kule oholosti
a tamo negdje izumiru tigrovi...
Puštamo i budimo duhove prošlosti
a daleko tamo izumiru tigrovi...
Puštamo i ne znamo kazati oprosti...

Kako ne vidiš, jebote
Izumiru tigrovi
i uskoro nijedan
na svijetu neće ostati....

Nailazi kriza... iz trenutka u trenutak..
Kada otkačiš, na koji način to činiš?
Baciš se na pod? Ritaš se? Vrištiš?
-Šutnem svakoga tko krene me zaustaviti,
tko se miješa u moje slobode...
...za mene je, moj cijeli svijet i svatko u njemu...

Ne znam, ne vidim, ne razumijem i ne shvaćam...
U labirintu konfuzije i polu realnog
ona slegnu ramenima...
Lica sumornog, introvertiranog...
Kažeš, nikad nisi sigurna tko je bilotko...
Dobronamjerna laž, one vrste koju odobravam.

Da li sad osjećaš želju da tako nešto radiš?
-Sada? DA---....
Ali njene oči ostale su savršeno suhe,
ovog puta suza neće biti...
Djevojčice, gdje ti je ostatak uma?
Bilo točno ili ne, iz trenutka u tren...

Saplićem se sve više o nju,
neobičnu, neispravno nefunkcionirajuću
umornu kreaturu...
Na svoj prostosrdačni nevini način
ona to zna, bez precizne formulacije,
ali približna ideja je prisutna...
Sjemenju zla je dopušteno rasti...

Mani se mene, jer ja...
Tupnuo sam u vrata života
svojom velikom glupom glavom
i otvorio ih...
A sad više ne mogu biti zatvorena...

Nemoj...
jer nije u redu.

Neću...
kroz život bauljati
ko žirafa na ledu.

Idi...
sve drugo osim odlaska
ne bi bilo u redu...

ja ću gledati oblake...
ljepši su od naše
uspomene svake...

Zapamti...
Svaku riječ, pogled
svaki "ne mogu sama"...
-tuga je očaj je bijes-
-ljubav je vatra je grijeh-
"Ah, što će biti sa nama?"

Odustani...
Više nema sunca za nas,
a suze ne mogu otopiti ljubav...
oči širom zatvorene na putu prema nigdje
naš su spas..

JA NE ŽELIM BITI E.A.P.

Oči otvorim...

Otpijem još gutljaj
tekučina stajanjem ohlađena
crna i gusta...
Hladna, ledena, a gusta...

I kao što se polako zavučem
u sloj mraka
ispod pokrivača
Na razum svoj navučem
mislima crni plašt,
možda tako bit će toplije...

Oči zatvorim...

Hladno mi tijelo, hladne mi misli
hladne od tišine
hladne poput tekučine...guste...
što ohladila se čekajući mene.
(... još se nada da ispiti ću ju... do kraja)

Naslutio sam ovaj dan
naučilo me vrijeme
da kroz pogled svoj
nadolazeću promjenu ranije osjećam,
osjetio sam sjeme
klicu lošeg stanja
što proklije
u točno određeni tren
... i stojedanaesti put tad...
Moj William Wilson sjedne kraj mene.
Njegov glasni ali šapat dobro znam
po prvi put ikad ga ignoriram
šutim, šutim, šutim i briga me...

"Uzalud sam bježao..."
Pobijediti!!!????
to željeti sam prestao...
Na kraju sam se ja predao
Na životu sam ga ostavio.
I kao on, i ja ostao sam živ:
živ za Svijet, za Nebo i za Nadu!
U meni postoji i dalje
kao što je postojao
i gledam na njegovom liku
koji je moj!
kako sam njegovim životom
na životu
ostavio sebe...

Do kraja...

Ja ne želim biti E... A... P...

ni od početka....

betonske konstrukcije
u zraku su lebdjele
obaveze zaboravljene
polako su se izgubile...
papir kojem sam napisao
vjetar je odnio
i olovku i broj jedanaest...
u zrak na kat broj sedamnaest...
a jutro je bilo sunčano
prvi put u mom sjećanju
i tako je i ostalo
to jutro se nije izgubilo
za razliku od svega što je nestalo
izblijedilo u oku...
a čudni su bili osjećaji
čudan je bio zrak oko mene,
toplina utkana u zidove
na kojima plesale su sjene
sjene boje asfalta
i mirisa dalekih ostrva
sjene divljih oblika
i krikova i divljeg smijeha
čelične cijevi armature
iskrivile su obrise zgrade
topio se svijet oko mene
jer sunce je otopilo
ljubav na vrijeme...
i nema, nema problema
nema ničeg osim mene i sjena
iskrivljeni okvir slike na zidu
iskrivilo ga vrijeme što pluta
neke zelene livade i šareni oblak
ponovno izjavljena ljubav milijun puta...

prvo prestane pa stane
pa ga natjeram da krene...
vrijeme ko sjene
pleše oko mene...

Ovaj topic postaje predivan.

Baklje su se ugasile u tunelima lavirinta;
samo me instinkt vodi kroz tamu.
Katakombe ispunjene odvec trulom nadom
i slatkastim mirisom nadolazeceg kraja.

Slike bezuslovne srece, nikad dozivljene;
oci su mi site pustog sanjarenja.
Nek` me vrijeme nosi! Zar je bitno gdje?
Ma sto dalje od ovog ubogog zivota.

Dajem ti poslednji dah,
poslednji nevini pogled.
Ucini s njima sta te volja,
meni vise nisu potrebni.

Dajem ti rijec, vjeruj mi
jer nikad i nikom nisam,
kao sto sam tebi,
sve tajne stavio na dlan.

Zatvori moje oci zauvjek,
upali svijecu i pomoli se.
To je najmanje sto mozes,
ali i sto uistinu zasluzujem.

Vise nisam tuzan.
Nije ni bitno sta osjecam.
Nadam se da ces me se sjecati,
kakvog god da bilo.

Sta drugo ostaje od covjeka?
Sjecanje! Lijepo ili manje,
zavisi samo od spleta okolnosti
na koje ne mozemo uticati.

ljudi, ko nije nek obavezno procita zbirku pjesama naseg kultnog pisca koji se zove RADE DRAINAC

treba baka da mi da 50 evra za rođiš pa pazarim za novaka

il ti il ja, neko nije u toku desavanja